Povijest utvrde

1852 godine u sklopu fortifikacije grada Pule, s početnih 12 kružnih tvrđava, gradi se u prstenastom obliku fort Casoni Vecchi s primarnom namjerom zaštite grada od eventualnih napada s mora. Tvrđava posjeduje 16 kazamata, od čega samo jedan nije služio kao topovski položaj.

Fort je sa stražnje strane bio opremljen i za borbu “prsa o prsa”, a njenu neosvojivost garantirali su dva pokretna mosta, te okolni rov. Tvrđave su konstruirane kao samodovoljne zajednice, a u slučaju opsade, sistemima cisterne stvarala se više nego dovoljna zaliha vode. Nakon novih artiljeriskih rješenja i preustroja fortova, Casoni Vecchi gubi smisao i preuređuje se u vojarnu bez teškog naoružanja. Skidaju se neki od kamenih elemenata, a krov se pokriva betonom.

Upravo na betonskim preinakama stoje potpisi vojnika s najranijim datumom iz 1890 godine. Postoji podatak da je u 1. svjetskom ratu, točnije 1917. godine, tvrđava bila metom napada talijanske avijacije. Tijekom talijanske okupacije Pule, tvrđave koje nisu zadovoljavale vojne uvjete prepuštene su nemaru i devastaciji. 

Tijekom drugog svjetskog rata, vjerovatno kao osmatračnicu, fort koriste njemački vojnici, što potvrđuju mnogi nađeni pisani materijali i ambalaža iz tog razdoblja. Do početka 60-ih tvrđavu kao skladište koristi Jugoslavenska armija. Nakon konačnog odlaska vojske, jedna od dviju kula koristi se za potrebe elektroprivrede, a silom prilika ruši se dio vanjskog zida za potrebe vodovoda.